Šta je dehiscencija gornjeg polukružnog kanala?
Klinički sindrom pod nazivom dehiscencija gornjeg polukružnog kanala (engl. superior semicircular canal dehiscence syndrome -SSCD) skup poremećaja u centru za sluh i ravnotežu koji su rezultat dehiscencije (otvora) na kosti koja pokriva gornji polukružni kanal unutrašnjeg uva. Opisali su ga prvi put Minor i kolege 1998. godine.
Pacijenti sa dehiscencijom gornjeg polukružnog kanala imaju vrtoglavicu i oscilopsiju (utisak pokretanje objekata koji su statični) prouzrokovanih jakim zvukom ili bukom, ili manevrima koji menjaju pritisak u srednjem uvu ili intrakranijalno (npr. kašljanje, kijanje, fizički napor, Valsalvim manevar). Auditorni simptomi uključuju autofoniju (pojačanu rezonancu spostvenog glasa), povećanu osetljivost na zvuke, i konduktivnu nagluvost koja se dobija audiometrijom. Neki pacijenti imaju samo vestibularne smetnje, neki samo auditorne, a neki kombinaciju oba.
Uzoroci nastanka dehiscencije gornjeg polukružnog kanala
Uobičajeno je da se ovo oboljenje javi oko 45 godine starosti. Pogađa podjednako levo i desno uvo. Oko trećine pacijenata imaju obostranu dehiscenciju gornjeg polukružnog kanala u momentu postavljanja dijagnoze, ali su simptomu izraženiji na jednom uvu. Smatra se da je uzork abnormalnost u razvoju. Oko 1 do 2% ljudi ima tanku kost koja pokriva gornji polukružni kanal. Kada dođe do propadanja te kosti dolazi do javljanja simptoma ovog oboljenja. Kost se može oštetiti traumom, ili dugotrajnim pritiskom mozga na kost.
Kada dođe do propadanja kosti i stvaranja otvora prema gornjem polukružnom kanalu, stvara se praktično još jedan ,,treći“ pokretni prozor prema unutrašnjem uvu, pored ovalnog i kružnog prozora. Povećan pritisak na taj treći prozor, što je patološko stanje, dovodi do pomeranja tečnosti u membranoznom delu gornjeg polukružnog kanala i javljanja simptoma
Kako postaviti dijagnozu dehiscencije gornjeg polukružnog kanala?
Dijagnoza se postavlja na osnovu simptoma nabrojanih prethodne. Klasično se javlja nistagmus, izazvan glasnim zvukom ili promenom pritiska u srednjem uvu, gde su nevoljni pokreti očiju u istoj ravni sa gornjim polukružnim kanalom. Audiometrija ukazuje tipično na konduktivnu nagluvost na niskim frekvencama, a timpanometrija je uredna i akustički refleksi se izazivaju. Cervikalni vestibularni evocirani miogeni potencijali (cVEMP) se javljaju u istostranom sternokleidomastoidnom mišiću na nižim pragovima zvuka (i do 70dB) nego kod osoba bez ovog oboljenja. Bitna nam je radiološka dijagnostika, i to multislajsna kompjuterizovana tomografija temporalnih kostiju. RAde se preseci visoke rezolucije na o.5mm sa projekcijom ravni gornjeg polukružnog kanala u dve ravni. Preporučuje se da se snimanje radi u centrima koji su imali iskustva u dijagnostikovanju ovog sindroma.
Kako se leči dehiscencija gornjeg polukružnog kanala?
Za mnoge pacijente razumevanje šta izaziva simptome i izbegavanje stimulusa (glasi zvuci, fizički napor itd.) koji ih mogu pokrenuti je dovoljno za kontrolisanje bolesti. Kod takvih blažih oblika se preporučuje konzervativno lečenje.
Kod pacijenata sa izraženim simptomima i pogoršanim kvalitetom života, sprovodi se operativno lečenje. Pristupom kroz srednji lobanjsku jamu ili kroz mastoid pristupa se dehiscentom gornjem polukružnom kanalu i reparira se otvor fascijom temporalnog mišića, komadom kosti, koštanim voskom ili drugim materijalima. Najveći rizik kod ovakve operacije je potpuni gubitak sluha na tom uvu. Operacije se obično dobro podnosi i im minimalnih ili nikakvih posledica po funkcionisanje centra za sluh i ravnotežu.
